Ivo Mikuličin: INTRADE SU KLAPSKA ZORA BILA

Šibenčanin Ivo Mikuličin (1947.) je jedan od rijetkih živućih klapskih voditelja, koji je sudjelovao na famoznom klapskom savjetovanju, što je u prosincu 1971. godine u Ruskamenu organizirao pokojni Silvije Bombardelli. Ljeta iste godine Mikuličin je kao član legendarne klape Šibenik zapjevao u omiškom finalu, pa se njegovo „omiško“ trajanje mjeri desetljećima. Svoju privrženost festivalu nije iskazivao samo kao pjevač i klapski voditelj, već i kao šef festivalske press-službe, glazbeni kritičar (Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, Radio Šibenik, Šibenski list), skladatelj, te tekstopisac i obrađivač izvornih napjeva i popularnih pjesama.
Mikuličin je sudjelovao u osvajanju prvog omiškog odličja (treća nagrada žirija) klape Šibenik 1973. godine, te snimanju njihova prvog nosača zvuka „Kad bi ti dušo znala“, na kojemu je i njegova obrada izvorne „Nemoj da me kuneš“. No, kako je Ivo svestran čovjek (novinar, sportski djelatnik), samo godinu dana poslije Slobodna Dalmacija i košarka su ga odvojile od nastupa na omiškoj pjaceti. Omišu se, međutim, vratio pet godina poslije s klapom Bilice, koja je bila redovit sudionik finala muških klapa, a koja će se krajem osamdesetih godina minulog stoljeća prometnuti u popularni ansambl Bonaca. Sastav, koji je svojim privlačnim dalmatinskim zvukom stigao do svih zemalja, gdje žive Hrvati, izuzev Čilea i Južne Afrike.

Sibenik, 200516. Ivo Mikulicin, novinar i glazbenik iz Sibenika Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Kao skladatelj i tekstopisac (autor je više od 100 pjesama) dao je puno više festivalima zabavne glazbe (Split, Šibenik, Zadar, Knin, Dora) i drugim festivalima klapske pisme (Kaštela, Sinj), gdje je osvajao i nagrade. Njegove skladbe izvode i Oliver Dragojević, Ivo Pattiera, Jasna Zlokić, Mladen Grdović… Kao autor je bio manje okrenut Omišu. No, legendarni je Ljubo Stipišić svejedno njegovu skladbu „Mati“ (tekst Mladen Bjažić), izvedenu na Večeri novih skladbi u Omišu, uvrstio u svoj Zbornik izabranih dalmatinskih pjesama.

Evo što Ivo Mikuličin kaže o INTRADAMA :

Svaki moj razgovor s Tomislavom Bralićem, frontmenom zadarske klape Intrade ne završava
neizbježnom temom klapske pisme. Kao dva zakleta Dalmatinca, zaljubljena u balun i pismu,
ne bježimo od Hajdukovih uspona i padova, krize zadarske košarke, a posebno ne od teme
prijateljstva Zadra i Šibenika, dva susjedna grada, u kojima srce jednako kuca za Dalmaciju i
Hrvatsku i staroga šibensko-zadarskog klapskog mosta. Nikad nisam krio simpatije za staru
zadarsku klapsku pismu (klape Foša, Jadera, Maraska, Bibinje, …), ali snažnom trolistu Trogir
– Šibenik – DC od klapa sa zadarskog područja stvarno su se opirali samo biogradska klapa
Tramuntana i nezaboravna klapa Zadranke. Biograđani su jednako brzo zasjali i nestali, dok je
čvrsti gard zadarskih djevojaka u muškoj klapskoj konkurenciji počeo popuštati sredinom
osamdesetih godina minulog stoljeća. Stoga nije pretjerana teza da su se Intrade pojavile u
pravom trenutku na braniku zadarskoga klapskog pokreta.

Onda mlađahnu zadarsku klapu prvi put sam čuo na Susretu dalmatinskih klapa u Svetom
Filipu i Jakovu te odmah konstatirao da se radi o zanimljivom vokalnom tijelu. Sastavu koji
se trudi stvoriti vlastiti, specifičan zvuk i repertoar. Najprije u vodama a cappella pjevanja, a
potom u klapskoj verziji dalmatinske pop-glazbe. Šibenčanin Alen Skroza, koji je 25 godina
nosio tenorske dionice Intrada, bio je samo razlog više potpore nadarenoj zadarskoj klapi.
Neovisno o tome što je pjesma „Ispod tvoje boloture” zaslađena prvom nagradom publike na,
nažalost, ugaslom Zadar festu osvojila cijelu Dalmaciju, malo je tko u tom trenutku
pretpostavljao da će Tome i Intrade ostati toliko vremena u vrhu. I da će šibenske klape u
idućim godinama s guštom pjevati uspješnice Intrada, kao što su se Intrade u svojim
početcima oslanjale na šibensku klapsku pjesmu. Da se zadarske Intrade i izbirljiva šibenska
publika vole javno, definitivno je postalo jasno poslije još jedne njihove kultne pjesme „Zora
bila”, proglašene najizvođenijom pjesmom Večeri dalmatinske šansone ljeta 2011. Bila je to
kruna niza glazbenih darova („Kuća kod ferala”, „Šterika”, „Ane moja”, „Dalmacijo lipa”,
…) kojima su Zadrani redovito častili popularnu Šansonu. A sve dvojbe oko kvalitete Intrada
i Tomislava Bralića riješio je „akademski težak iz Šibenika”, kako je sebe najradije nazivao
Arsen Dedić, na svoj specifičan način u razgovoru s autorom ovog teksta. „Meni je svaki tuđi
uspjeh kao nož u srcu. No, moram priznati da Bralić i njegova klapa dobro zvuče. U to sam se
definitivno uvjerio kad sam čuo njihovu interpretaciju moje pjesme ‚Dida moj’”, kazao je
Arsen kojem su komplimenti na račun drugih izvođača bili gotovo rjeđi nego kiše u Sahari.

Jednom sam u Primoštenu gotovo kriomice slušao što na koncertu između dva glazbena broja
govori Tomislav Bralić. Daleko je to od duhovitosti i ležernosti koja je krasila Olivera ili od
simpatičnog cinizma kojim je briljirao Arsen, ali komunikacija s publikom tekla je u
mlazovima. Bez zadrške. Zbog iskrenosti, jednostavnog rječnika i manira tipičnog
Dalmatinca, od kojih Tome ne bježi. Uostalom, svi koji su okusili čar estrade dobro znaju
kako ne treba tražiti razloge zbog kojih publika nekog voli, prihvaća. Jučer Arsena, Olivera,
Vicu i Mišu, a danas Bralića, Grašu ili Gibonnija. Taj spoj s publikom jednostavno se dogodi
ili ga, kao neki drugi izvođači, nikad ne osjetiš na istinski način.
Kad je popularnost Intrada postala neizbježna stvarnost na hrvatskim usporednicama, „vječni”
sitničavci posezali su za tezom „kako je sva njihova vrijednost u solo-dionicama Tomislava
Bralića”. Tomislav je, nema sumnje, zaštitni znak Intrada, ali ostali dio klape do kraja
„zaokružuje” zreli, muški akord na razini najboljih dalmatinskih glazbenih tijela.
Zbog toga (i ne samo zbog toga!) smatram više nego suvišnom raspravu koja se bez pravog
povoda rasplamsala kad je izvornu dalmatinsku klapsku pismu službeno priznao UNESCO. U
pravu su glazbeni stručnjaci i kritičari koji tvrde da to priznanje nije plod koncerata Intrada,
Masline, Bonace i sličnih sastava, već prvenstveno onih koji su na zagrižen način ostali
ukopani u rovovima izvorne klapske pisme. No, na krivom su putu oni koji pokušavaju
obezvrijediti klape koje su duboko zaronile u pop-vodama dalmatinske ili, ako hoćete,
mediteranske pjesme. Bez uspješnica i popularnosti takvih, dalmatinska pisma ne bi nikad
osvojila ni cijelu Hrvatsku, ni susjedne zemlje, pa gotovo ni cijeli svijet. Događanja u
dalmatinskoj klapskoj pismi mogu se usporediti s američkom country glazbom. Ona se u
izvornom obliku ne bi maknula dalje od Floride, a u primijenjenom obliku osvojila je cijeli
svijet! Zato vrijedi istaknuti da su Tomislav Bralić i klapa Intrade na dalmatinskome
klapskom nebu zasjali kao zora bila! A na eventualnu dvojbu treba li 35. obljetnicu Intrada
obilježiti i prigodnom knjigom, odgovor je nedvosmisleno potvrdan. Jer kad se utrne zadnja
svića, kad se ispije zadnja čaša, ostaje pisma dalmatinska, pisma naša. A njoj je mjesto ne
samo na klapskim susretima i koncertima te nosačima zvuka, već i u literarnim izdanjima. Da
zauvijek ostane zapisana ta zadarska pisma mila.

Leave a Reply